Otvori ta vrata

Ležala je na krevetu, u polumračnoj sobi, lagano obamrlog tijela i pogleda zakovanog iznad sebe. Slaba ulična svjetlost je plesala po zidovima otkrivajući ostatke ljepila i sitna udubljenja nastala prilikom skidanja onih malih plastičnih zvjezdica-naljepnica, kada su ljetos izmiještali dječiju sobu u drugu prostoriju.

naslovna-3-sandra-mehinagic

– Trebalo bi okrečiti ove godine. Stan nam je svinjac! – govorila bi svaku noć, očekujući da je suprug, napokon, podrži u tom naumu.

– Hajde, dobro, vidjet ćemo. – branio se on znajući da će, na kraju, biti pobijeđen. Ona je uvijek sprovodila šta je zamislila.

Sada za to nije marila. Nije čak ni primjećivala zidove koji su je okruživali.

„Zar ga, zaista, više nema?“, zvonilo joj je u glavi. „Zar ga više nikada neću zagrliti?“

Danas ga je pokopala bez i jedne suze. Niti jedne.

– Brineš me, ljubavi. – rekao joj je suprug – Slobodno se isplači. Znam da boli.

Da, boljelo je. Pakleno. Srce se steglo, a oči presušile. U tom bunaru nije bilo vode. Željela je da plače, da isplače svu ovu tugu u grudima. Oh, kako je željela da plače! Umjesto toga, samo je mogla da zuri u prazno. I misli. A misli su se rojile u njenoj glavi; velike, male, s upitnicima, uskličnicima, zelene, crvene, sive, plave. Najviše plave. Tješila se. Učinila je koliko je mogla. I znala.

Oh, bože, ova bol je nepodnošljiva! Taj divni slušalac, njeno utočište  i te blage oči su zauvijek otišle!

Na sprovod je došlo skoro pola grada. Većinu tih ljudi nije poznavala. Ali oni su poznavali njega. Učinilo joj se, možda, i bolje od nje. Jedan po jedan su joj prilazili, stiskom ruke izražavajući žaljenje i svoje saosjećanje. Ruka ju je boljela.  „Čovjek koji je razumio otkucaje srca običnog čovjeka.“, govorili su.  A za nju… Za nju je on bio samo njen tata. Tata kojeg  je beskrajno voljela. I koga više nema.

Zurila je u mrak, nemoćna da se pomjeri.  Jedno pitanje joj se stalno nametalo. Koliko je, zapravo, ona poznavala svog oca? Onako, istinski. Bilo je trenutaka kada bi on tiho otškrinuo ta vrata istinskog upoznavanja, ali ona ih tad nije prepoznavala. Kvragu, bila je mlada. Previše zaokupljena sobom.

Jednom je, tako, prebirala po starim fotografijama i ugledala jednu očevu iz momačkih dana.

– Kako si bio lijep! – izletjelo joj je.

-Ih, kako su cure trčale za mnom! – slatko se nasmijao. – Znaš, želio sam postati glumac.

Pogledala ga je u nevjerici. Nije oca  mogla zamisliti kao glumca. Pa, to je njen tata! Kakav glumac! Smiješno.

-Ali zakasnio sam na audiciju za nekakav film i zaposlio se u školi.

U tom trenutku njoj su pažnju zaokupile druge fotografije i vrata su se tiho zatvorila.

Drugom prilikom je plakala u njegovom zagrljaju zbog svoje pretjerane introvertnosti i problema u školi, kako je mislila, proizišlih iz te činjenice.

– Kćeri, i ja sam ti bio jako sramežljiv. Zapravo, još uvijek sam. – rekao joj je tad otac.- Ali zato sam postao duhovit i ovakvo veliko novinarsko laprdalo.

-Jesi li to upravo rekao laprdalo?

-Da, jesam.

Pogledala ga je iznenađeno. Ne zna da li ju je više iznenadila činjenica što je rekao „laprdalo“ ili to što je sramežljiv. Taj čovjek bez dlake na jeziku, borac za prava malog čovjeka, pisac aforizama. „Najduhovitiji  čovjek u gradu.“  Zazvonio je telefon. Drugarice su je zvale van. I ponovo su se vrata tiho zatvorila.

Zašto nije slušala? Zašto nije pitala? Možda bi upoznavajući njega bolje upoznala sebe. Možda bi razumjela. Ali bila je klinka, poslije supruga, majka, poslovna žena. Zarobljena u iluziji igranja uloga. Nikada  svjesna protoka vremena. Nikada to vrijeme nije stvorila za njega. Za trenutak kada bi provirila kroz ta stidljivo otškrinuta vrata. Ko zna kakve bi je čarolije tamo dočekale!?

A on? On je uvijek imao vremena da upozna nju. Iako su njena vrata bila čvrsto zatvorena, nikada nije prestajao da kuca na njih. Sve dok ih ne bi nevoljno otvorila. A onda bi satima sjedio pored nje, prebirući po dubinama njene duše, unoseći svjetlost u najmračnije dijelove. On je bio njen lučonoša. Jedino ju je on istinski poznavao. Sa svim njenim snovima i padovima.

Da li je to grize savjest? Taj mali crv koji se pojavi iznenada, kad ne paziš, i polako ti gricka dušu i srce. Nagriza ti mir i pravi rupice kroz koje proviruje pitanje – da li sam mogla više, bolje?  I onda te gurne u ponor žala. Žališ za vremenom, prilikama, neizgovorenim riječima, neudjeljenim zagrljajima, neprimjećenim pogledima.

Samo rijetki uspiju da se spase. Opraštajući sebi u spoznaji da su radili najbolje što su znali u tom trenutku. Da su znali drugačije, napravili bi drugačije. I tada shvate da, zapravo, nemaju sebi šta ni oprostiti. Pa i ona je radila najbolje što je znala. Zašto onda ne može da oprosti sebi? Zašto sad traži odgovore koje nema ko da joj pruži?

Sklopila je ruke u molitvu. Sebi i njemu. „Žao mi je, oprosti, volim te“.

– Kćeri, ne muči se! Oprosti prošlosti, nje više nema. Raduj se budućnosti, ali se ne vezuj. Jer i ona postoji samo u tvojoj glavi. Sve što imaš je SADA. Nauči lekcije i nasmiješi se sadašnjem trenutku. Prigrli ga, osjeti i proživi. I žal će nestati. Idi korak po korak, dan za dan. I budi sretna. Sada znaš bolje. Učini bolje. Otvori ta vrata. I tuđa i svoja. I nemoj da te bude strah. Ja ću uvijek biti pored tebe. Uvijek!

Briznula je u plač.

Ujutru se probudila ljepljiva od znoja, suza sasušenih na obrazima i s osmijehom na usnama. Dugo se  tuširala, a kad je napokon izašla iz kupatila, uzela je telefon i utipkala broj.

– Molim, dušo?- čula je s druge strane poznati glas.

– Mama, skuhaj kafu. Eto me, dolazim. Želim s tobom razgovarati!


Priču napisala:

 Sandra Ilić Mehinagić

Objavljeno po preporuci Ane Gord koja vodi blog Act Nocturnal.

Posted on 17. septembar 2016., in Preporuka, Priče i pesme. Bookmark the permalink. Ostavite komentar.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: