Sjećanje u nama

Moderni svijet me proziva i budi u meni žilu kukavicu – nemoćna sam bez interneta. Mom didu u fotelji nestanak struje nije zasmetao. Donio mu je čak mir i odmor od modernog svijeta. Šta ću, muka natjerala, neka did ispriča priču. Did raspoložen za priču ugasi cigaretu i ispi ostatak kafe u fildžanu.

slika-teksta

Aras je bio najsnažniji, najljepši konj kojeg sam imao. Zbog njega je i nana pristala da pođe za mene, smije se on. Kupio sam ga pedesetih godina od jednog starog čike. Sjećam se ko danas, srijeda je bila. Krenuo na pijacu da popijem kafu, da čujem šta u svijetu ima. Da me nije Smail naljutio ja tog konja ni kupio ne bih. Započeo on, stari folirant da će ženiti moju Sumeju. Kupio svega u kući, doveo i konja novog. Kaže najbolja istanbulska pasmina. Šutim ja, trpim u sebi, znam Sumeja je moja. Brzo smo mi pijacu prošli, na kraju reda sjedi čiko i dva konja. Mršavi, otužni, a znam i ja da nemam pare za boljih. Kupio i poveo konja kući. Bit će moj Aras, nahranit ću ga, napojiti i bit će deset puta bolji od Smailovog konja. Did kaže, a na nama je da vjerujemo da je za deset dana popravio Arasa. Svaki dan sam s njim izlazio u šetnju. I nana se te jeseni udala za mene. Te godine je teška suša bila, u kući  tri mjeseca kruha skuhali nismo. Pred Novu godinu sam Arasa prodao za vreću brašna. Teško nam se rastati bilo. I životinja kao insan, vezala se. Dugo sam sjedio sam u staji gdje je Aras nekad bio. Nikad drugog konja kupio nisam. Bojao se, uvrijedit ću Arasa. Komšije mi pričale kako ga neki dobar čovjek kupio pa sad s njim svaki dan šeta.

Na ljeto iduće godine rodila se i tvoja mati. Rodna godina bila. Imali smo i brašna i kafe. Ja sam otišao za Austriju raditi, a nana ostala o kući da brine. Godinama kasnije osamostalio sam se, fina plata, fin život. Ali tvoja nana nije dala da djecu povedem. Neće njena djeca tamo gdje džamije nema. Danas mislim da sam pametan bio, pa sve poveo. Odljutila bi se nana, a i život bi ljepši bio. Eto ti jedna priča, a sad idem spavati. Kasno je, a ni struja ne planira više doći.

Otišao did, ostala sam sama u mraku. Teško mi. Prekorim sebe što sam razmažena. Što ne cijenim sve ovo što imam. Za sve jučer, danas nisam se trudila. Došlo mi. Smatrala sam da mora biti tako. Zahvalnost je najteže stjeći. Zahvalnost za život i komad hljeba namazan marmeladom. Treba biti zahvalan za teškoće u našem životu, da bismo spoznali šta je radost. Treba biti zahvalan za radost, jer nam je došla nakon teškoće. Ova priča, ispričana na ovim stranicama je samo moja uspomena. Dida više nema, jedna stolica za sofrom ove godine postala je prazna. Ostale su mi samo uspomene, njegovi savjeti o momcima i curama. Nastala je prva zvijezda u mom srcu. Svaka draga osoba koja nas je napustila, postaje zvijezda u nama. Isprva nas jako boli, peče. Plačemo i teško nam je. Kasnije ta zvijezda ostaje u nama da sija.Više ne boli, ali nas neka riječ, pjesma podsjeti da je tu, u nama.

Priču napisala:

Belkisa Mujić

Cazin (Bihać)

Objavljeno po preporuci Ane Gord koja vodi blog Act Nocturnal.

Posted on 14. septembar 2016., in Preporuka, Priče i pesme. Bookmark the permalink. Ostavite komentar.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: